Kinesko slikarstvo

Kada govorimo o slikarstvu u NR Kini, povijesni pregled bismo mogli početi već s razdobljem neolita, odnosno sa zdjelama neolitskih kultura Yangshao (5000. - 3000. g. pr. n. e.) i Majiayao (3000. - 1900. g. pr. n. e.). Zdjele pronađene na lokalitetima tih kultura ukrašene su geometrijskim uzorcima iscrtanim sigurnim potezima kista koji nam govore o izuzetnom slikarskom umijeću neolitskih majstora.

Općenito, slikarska povijest NR Kine je prebogata svjedočanstvima o umijeću majstora slikara iz daleke prošlosti. O njihovim sigurnim potezima kistom svjedoče i zidne slike koje se nalaze u grobnicama iz vremena dinastije Han (206. g. pr. n. e -220.) Nažalost, veliki dio slika iz ranih dinastija je propao jer materijal na kojemu su bile izvedene nije izdržao protok vremena. Usprkos tome, mi danas znamo dosta o bogatoj slikarskoj prošlosti ranih dinastija zbog obilnog pisanog materijala koji se sačuvao: najstariji sačuvani traktati o slikarstvu i antologije s kategorizacijom slikara i opisima njihovih slika datiraju iz 4.stoljeća. Iz njih možemo saznati kako su se zvali pojedini majstori, gdje su živjeli i kako su izgledale neke njihove slike. Dosta slika je došlo do nas i u obliku kopija. Kopiranje starih majstora imalo je više od didaktičke funkcije, kopiranjem se približavalo ne toliko estetskom uzorku koliko moralnom idealu.

Termin guohua označava tradicionalno kinesko slikarstvo. Dvije glavne slikarske podvrste guohua odnose se na dvije tehnike koje su se profilirale tijekom Tradicionalne Kine (221. pr. n. ere – 1911.) - gongbi i shueimo. Gongbi je naziv slikarske tehnike korištene uglavnom u carskim dvorskim radionicama u kojima su slikari slikali minucioznim potezima bojama na svili slike koje su bile korištene za dekoraciju carskih odaja. U toj tehnici su se voljeli okušati i sami članovi carske obitelji. Shueimo slikarstvo je proizašlo iz slikarske prakse literata - obrazovanih ljudi za vrijeme Tradicionalne Kine koji su uglavnom radili u državnoj administraciji i od 11.stoljeca nadalje slikali su pejzaže bez želje da prodaju ili pokazuju svoje slike bilo kome drugome osim svojim prijateljima. Kako su bili vrlo obrazovani, a neki od njih i iznimno talentirani, ustanovili su jedan od najljepših slikarskih žanrova, shanshui ili pejzažno slikarstvo literata. Slikali su materijalom koji su svakodnevno upotrebljavali u svom administrativnom poslu - tušem i mekanim kistom od životinjske dlake po poroznom papiru, što ovu vrstu slikarstva direktno povezuje s kineskom kaligrafijom. Danas kada kažemo wenrenhua, mislimo na slikarstvo literata.

Kada im se prigovaralo da to što oni rade nisu prave slike zbog toga što oni nisu izučeni slikari, odgovarali bi da oni ne moraju učiti slikati zbog toga što već znaju kako se koristi kist jer ga svakodnevno koriste u svom poslu. Izbjegavali su upotrebu boja i jednostavnu zavodljivost svile kao podloge, te su kao slikarsku podlogu preferirali porozni rižin papir. Njihov prioritet nije bio napraviti vjerodostojnu kopiju nekog zemljopisnog predjela, već vidjeti kakav je čovjek onaj tko je sliku naslikao. Govorili su da oni samo ‘posuđuju’ prirodne oblike kako bi izrazili svoje osjećaje. Tokom vremena temom slikarstva koje se baziralo na individualnom potezu kista po rižinom papiru postal su  i neki drugi motivi osim pejzaža. U prvo vrijeme bio je to motiv ‘ptice i cvijeće’, ali danas kada govorimo o shuimo slikarstvu u prvom redu mislimo na tehniku, jer broj slikarskih motiva je praktički neograničen. Najznačajniji literat slikar tog formativnog razdoblja shuimo slikarstva dinastije Song (960.-1279.) bio je Su Shi, carski administrator, pjesnik, kaligraf i slikar. Nažalost, do danas se sačuvala samo jedna slika za koju se pretpostavlja da bi mogla biti njegova.

Obrazovani ljudi (literati) u Tradicionalnoj Kini težili su razvijanju svih svojih talenata pa je ista osoba težila tome da bude i talentirani slikar, pisac i kaligraf. Za onoga tko bi to postigao reklo bi se da ima ‘tri perfekcije’ ili sanjue. Svjedočanstvo takvoj multitalentiranosti prezentiralo se u obliku slike pejzaža na kojemu bi bila krasopisom ispisana poezija, a sve od istog autora. Poezija je uvijek imala veze s motivom na slici i raspoloženjem autora kada ju je slikao. Najstarije takvo nama poznato djelo datira iz vremena dinastije Yuan (1279.-1368.), a autor slike je Zhao Mengfu.

U 17. stoljeću Dong Qichang (1555.-1636.), slikar, kaligraf i teoretičar slikarstva, zaključio je da se pejzažno slikarstvo može raščlaniti na Sjevernu i Južnu školu. Opisao je i odredio karakteristike obiju škola, s time da su razlikovne odrednice likovne, a ne zemljopisne ili vremenske. Ta se podjela koristi i danas kada se govori o tradicionalnom kineskom pejzažnom slikarstvu. Ipak, najinteresantniji tradicionalni slikari su tzv. individualisti, koji su razvili jedinstveni i prepoznatljivi stil te izmiču etiketiranju. Jedanput viđene, njihove je slike nemoguće zaboraviti, a njihov karakterističan ‘rukopis’ bit će prepoznat čak i kada se radi o slikama koje gledatelj nije prije vidio. Najznačajniji slikari individualisti su Bada Shanren (Zhu Da) (oko 1626.-1705.) s kraja dinastije Ming (1368.-1644.) i početka dinastije Qing (1644.-1911.) i Qi Baishi (1864.-1957.) s početka 20.stoljeća.

Toliko toga možemo reći o povijesnom razvoju kineskogslikarstva, a da nam zapravo još uvijek ostane skrivena bit onoga što sami Kinezi vrednuju u svojim tradicionalnim slikama. S obzirom na to da se najcjenjenija vrsta kineskog tradicionalnog slikarstva razvila iz kineske kaligrafije, ono sto najviše privlači pažnju upućenog promatrača su potezi. Potezi su, zapravo, glavna tema slike. Direktan, jedinstven, nepopravljivi ‘dodir’ o kojem svjedoči tuš na poroznoj podlozi, dat će nam informaciju (ili možda samo iluziju) o tome kakva je slikareva namjera, zašto je neka slika trebala biti naslikana (ili će nam možda reći nešto više o nama samima). Takva percepcija slike bitno se razlikuje od naše. U europskoj slikarskoj tradiciji, način upotrebe kista, s obzirom na najčešći medij – uljno slikarstvo – bio je dosta vremena u drugom planu. U prvom planu je bila vjerodostojnost oblika predočenih bojom uzimajući u obzir osvjetljenje i sjenu. Njime se i danas kod nas bave uglavnom stručnjaci, i to najčešće kada se radi o istraživanju autentičnost nekog djela.

Umjetnici u Kini danas koriste sve materijale i umjetničke oblike koji se mogu zamisliti, često maštovitije od svojih kolega u Europi i Americi. Likovne akademije u NR Kini danas nude dva različita smjera studija svojim studentima: slikarstvo u europskoj tradiciji, gdje program ne odudara od likovnih akademija koje i mi poznajemo i smjer kineskog tradicionalnog slikarstva gdje se podučavaju tradicionalne kineske slikarske tehnike i kineska kaligrafija.

Zagreb, 5.4.2012.

Iva Valentić, ak. slik.

Podijelite s prijateljima...Share on Facebook
Facebook
Share on Google+
Google+
Tweet about this on Twitter
Twitter
Share on LinkedIn
Linkedin