Kineska književnost

Počeci razvoja kineske književnosti sežu u razdoblje dinastije Shang (16. – 11. st.pr.n.e.). Tada je književnost bila usko vezana uz magijske obrede i vjerovanja, a velik broj napuknutih i izrezbarenih životinjskih kostiju pronađen u 19. st. u blizini sela Xiaotun najstariji je trag kineskog pisma koji svjedoči o ranim obredima proricanja za dinastije Shang.

Iako Proročanski zapisi na kostima ne pokrivaju širok spektar tematike i nemaju literarnu vrijednost, svakako su dokaz već vrlo visokoj razvijenosti pisma i bogatstvu jezika, te su ishodište najranijim djelima starokineske književnosti.

Nakon izuma pisma, otpočeo je i razvoj pisane književnosti u Kini, a najstarija zapisana djela sačuvana su i uobličena kao Klasici za koje se pretpostavlja da ih je sakupio i zapisao filozof Konfucije (551 – 479 pr.n.e.). Knjiga pjesama jedinstven je primjer starokineske književnosti, ujedno i jedno od temeljnih civilizacijskih djela, a vjeruje se da je upravo Konfucije izvršio izbor pjesama za antologiju služeći se obilnom arhivskom građom dvorske biblioteke. Za Knjigu pjesama se procjenjuje da je nastala između 10. i 6. st. pr. n. e. i u svom konačnom izdanju sadrži 305 pjesničkih sastava različitih po sadržaju, obliku pjesama i vremenu u kojem su nastale.

Pjesme kraljevstva Chu je još jedna zbirka najstarije kineske poezije i pravi dragulj starodrevne kineske književnosti. Ova se zbirka prema sadržaju dijeli na 17 zasebnih pjesničkih cjelina koje ukupno sadrže 58 kraćih i 6 dužih pjesničkih sastava pretežno sjetnog tona, stoga ih još nazivamo jadikovkama, odnosno tužaljkama ili elegijama. Autorstvo pjesama ove zbirke pripisuje se pjesnicima Qu Yuanu (339 – 278 g.pr.n.e.) i Song Yuu (298 – ? g.pr.n.e.), a najduža i svakako najistaknutija pjesma je Tuga odbačenog. Ova pjesma zauzima centralno mjesto zbirke, napisana u posljednjim godinama života pjesnika Qu Yuana predstavlja svojevrsnu autobiografsku ispovijest.

U razdoblju kada se odvijala aktivnost na stvaranju prvih antologija kineske poezije, također je učinjen vrlo značajan napredak u razvitku kineske proze. Među važnija prozna ostvarenja toga vremena spadaju povijesni zapisi i brojni filozofski radovi koji se odlikuju ne samo vrijednošću svog povijesnog, odnosno filozofijskog sadržaja, već i literarnom vrijednošću.

Konfucijev etički sustav vrijednosti bio je temelj kineske državnosti i društvene misli sve do kraja 19.  st., a najautoritativniji izvor njegova učenja jesu Razgovori. Razgovori su zbirka aforizama za koju se vjeruje da su je nakon Konfucijeve smrti uredili njegovi učenici. Zbirka također sadrži i elemente dijaloga, podijeljena je na 20 poglavlja različite tematike gdje Konfucije kroz svoja tumčenja drevnih tekstova vladara dinastije Zhou (1045 – 256 g.pr.n.e.) nudi vlastita nova gledišta i ideje o politici i moralu u tadašnjoj Kini. Djela drugih ranih kineskih filozofa, poput Mencija i Zhuangzija, sadrže brojne primjere umjetničke proze koja ima nesumnjivu literarnu vrijednost. Poput Razgovora i druga su najstarija filozofska djela pisana u obliku dijaloga, a tehnikom su se služili kako bi čitatelju što vjerodostojnije prikazali razgovore između učitelja i učenika. Osim toga autori Mencija i Zhuangzija svakako doprinose eleganciji dikcije na način da vrlo često uporabljavaju brojna izražajna sredstva poput usporedbe i alegorije.

A što se tiče proznih ostvarenja povijesne tematike, možemo reći da Povijesni zapisi autora Sima Qiana (145 – 86? pr.n.e.) svakakocrpe iz te bogate tradicije najranijeg proznog stvaralaštva i doprinose oblikovanju novih književnih proznih vrsta. Povijesni zapisi su monumentalno djelopodijeljno u 5 cjelina koje ukupno obuhvaćaju 130 juana, odnosno svezaka, te predstavljaju chef d'oeuvre kineskog povjesničara Sima Qiana napisano u razdoblju od 109 do 91 g.pr.n.e. Sima Qianovo djelo je kronika političkih događaja, ali i sveobuhvatna opća povijest Kine od njezinih najranijih dana, odnosno vladavine mitskog Žutog cara, pa sve do vremena u kojem je pisac živio, tj. vladavine cara Han Wua (156 – 87 pr.n.e.). I upravo kao prvi tekst koji je sistematski obradio povijest Kine, Povijesni zapisi nadilazi sve ranije radove iz područja povijesti, ne samo po opsegu već i literarnoj vrijednosti, te kao takav vrši snažan utjecaj kako na kasniju kinesku historiografiju tako i na književnost.

U povijesti Kine razdoblje dinastije Tang obično se smatra vrhuncem kineske civilizacije, a za književnost ovoga razdoblja, koja se prvenstveno odnosi na pjesničko stvaralaštvo, smatra se da je proizvod tzv. zlatnog razdoblja kineske poezije. A da je poezija zauzimala vrlo značajno mjesto govori podatak prema kojem je u kompilaciji Quantangshisastavljenoj 1705 g. zabilježeno gotovo 50 000 pjesama s više od 2 200 različitih autora. Dva najznačajnija pjesnika ovog razdoblja su Li Bai (701 – 762 g.) i Du Fu (712 – 770 g.), a ujedno ih se smatra i najvažnijim pjesnicima u povijesti kineske književnosti. Dok je Du Fu u svojim pjesmama opisivao socijalnu nepravdu, posljedice ratnih razaranja i opći protest protiv tadašnje politike, Li Bai je motive za svoju liriku tražio u prirodi i lutanjima zasluživši tako mjesto među besmrtnim i božanskim pjesnicima u povijesti kineske književnosti.

Začeci drame i kazališta potječu još iz vremena dinastije Zhou persistirajući kao obredni igrokazi magijskog i sličnog karaktera, no razdoblje vladavine dinastije Yuan (1279 – 1368 g.) svjedoči o drami koja se formira kao ozbiljna književna vrsta. Za dinastije Yuan raspoznajemo dvije osnovne vrste drame - Sjevernu i Južnu dramu, a obje sintetiziraju elemente nasljeđa obrednih igrokaza, pjesme, plesa i pripovijedanja, pa je tako kazalište 13. st. kazalište koje njeguje glazbu, pjesmu, ples, gimnastičke i žonglerske točke kao osnovne izvedbene tehnike. Dramatičar i pjesnik Guan Hanqing (1225 – 1302 g.), koji je živio i stvarao u razdoblju dinastije Yuan, ostvario je golem dramski opus, a njegovo nedvojbeno najveće ostvarenje je drama Snijeg sredinom ljeta. Priča je to o mladoj udovici Dou E koja biva osuđena na smrt nakon što se odbije udati za Zhang Lura, a prije pogubljenja baca kletvu zazivajući snijeg sredinom ljeta.

U povijesti kineske književnosti osim drame izdvaja se i roman po tome što kasno postaje jedan od ozbiljnih književnih vrsta, pa se tako tek u 14.st. pisci služe formom romana kao stvaralačkim izričajem. Romanu prethode razni kraći pripovjedni oblici koji su nastali u razdobljima dinastija Tang i Song (960 – 1279 g.) poput legendi, pripovijesti o duhovima i neobičnim pojavama i sl. Za njih je karakteristično da proizlaze iz usmene predaje ili se često pojavljuju kao dio izvedbenog repertoara uličnih zabavljača. No, tek će se za dinastije Ming (1368 – 1644 g.) pojaviti roman u svom konačnom obliku i postati popularno štivo čitatelja, dok se od pojave prvoga romana autora Luo Guanzhonga (1330 – 1400 g.) Romanca o tri kraljevstva s vremenom objavljuju brojni romani koje još nazivamo i velikim kineskim romanima. Uz popularne romane Izopćenici iz močvara, Putovanje na zapad, Zlatni lotos i sl., ističe se San crvene sobe autora Cao Xueqina (1715 – 1763). Ovaj opsežan roman smatra se najboljim predmodernim romanom, a opisima života bogate obitelji Jia svakako biva uvršten i na listu najboljih svjetskih književnih ostvarenja.

Početkom 20.st. u kineskim se književnim krugovima javljaju nove literarne težnje, a uzrok je svakako u zasićenju dosadašnjom književnom tradicijom klasične orijentacije i pojavi novih ideoloških i filozofskih struja, poput humanizma i demokracije. Chen Duxiu (1879 – 1942 g.) i Hu Shi (1891 – 1962 g.) u časopisu Nova mladost vidno naglašavaju potrebu za novim književnim reformama, a zahtjevaju napuštanje klasičnog jezika, poricanje duha i konvencija stare književnosti. Za pisca Lu Xuna (1881 – 1936 g.) se kaže da je otac i nositelj kineske moderne književnosti, obično ga se smatra za najznačajnijeg pisca 20.st. i velikog književnog reformatora koji kao literarni izraz koristi govorni narodni jezik nasuprot klasičnom. Njegova je pripovijetka Dnevnik luđaka prva pripovijetka napisana govornim kineskim jezikom, a kao predložak koristi Gogoljeve Luđakove bilješke. U njoj koristi motiv kanibalizma kako bi se oštro usprotivio konfucijanizmu, tradicionalnim obiteljskim vrijednostima, kritizirajući pritom licemjerje istog tradicionalnog morala.

Karolina Švencbir

 

Podijelite s prijateljima...Share on Facebook
Facebook
Share on Google+
Google+
Tweet about this on Twitter
Twitter
Share on LinkedIn
Linkedin